Zadar je 1202. osvojila pohlepa, ali i nesnošljivost

Vitezi iz zapadne Europe koji su 1202. krenuli u 4. križarski rat na poziv pape Inocenta III, pomogli su krajem te godine mletačkoj vojsci zaposjesti, razoriti, opljačkati i porobiti grad Zadar, jedan od najljepših i najbogatijih europskih gradova. Osvajanje Zadra potaknula je Venecija koju je tjerala težnja za bogaćenjem. No, povijest prešućuje činjenicu da je kršćanski Zadar kršćanska vojska osvojila i uz prikrivenu potporu vrha katoličke crkve u Vatikanu. Razlog za takav sramotni čin bila je namjera crkve da iz Zadra, a potom i iz čitave Dalmacije i Bosne protjera "nevjerne" bogumile ili krstjane. Krvoproliće iz 1202. upozorava do kuda može odvesti (vjerska) nesnošljovost i nepoštivanje različitosti (* 1).

Križarski pohodi tijekom 4. i 5. križarskog rata.
(izvor: faculty.cu a.edu)

Svjedočanstvo sudionika osvajačkog pohoda

Zadar je osvojen za 4. križarskog rata, vođenog od 1202. do 1204. godine. Osvajanje je opisao francuski povjesničar Geoffroi de Villehardouin, jedan od najutjecajnijih učesnika u tom ratu. On, je između ostaloga, zabilježio da su građani Zadra, vidjevši silu koja im je zaprijetila, htjeli predati vlast nad gradom mletačkom duždu pod uvjetom da ih ne porobi i ne pogubi.

No dužd se o tome prijedlogu otišao posavjetovati s križarima. Dio križara koji je bio protiv bilo kakva napada na Zadar nagovorio je Zadrane da ne predaju sramno Zadar duždu jer da ih križari neće napasti, a od mletačke vojske se mogu i sami obraniti. Zadrani su im povjerovali...

Ostatak križara, s kojima se dužd otišao savjetovati, bio je sklon mirnom zauzimanju Zadra. Opat Vaux iz reda cistercita rekao je: "Gospodo, ja vam zabranjujem u ime rimskog pape navaliti na ovaj grad jer je kršćanski a vi ste hodočasnici.". Zadar je u to doba bio u sastavu Ugarsko-hrvatskog kraljevstva i pretežito hrvatski grad, o čemu je izvjestio papa Aleksandar III, koji ga je posjetio 1177. godine, istaknuvši da su ga Zadrani dočekli na hrvatskom jeziku.

No, primjetivši da su zadarski pregovarači otišli (na nagovor dijela križara koji su im savjetovali da ne predaju grad na milost duždu), dužd se jako razljutio, podsjetivši križare da su mu prijevoz brodovima na Istok obećali platiti i osvajanjem Zadra.

Grad pod opsadom križara.
(izvor: cro-rss.com)

Križari ucijenjeni od mletačkog dužda

Tada je ratoborna i pohlepna struja među križarima podlegla duždevoj (primamljivoj) ucjeni i napokon prihvatila sramnu ponudu, pogazivši riječ, miru naklonjenih, suputnika danu Zadranima da ih neće napasti.

Sutradan ujutro otpočeo je napad na grad čiji su branitelji uspjevali odoljevati daleko jačem neprijatelju punih pet dana. No svaki otpor bio je uzaludan kada su križari navalnim oružjem stali razvaljivati zidine. Osvajači su u grad prodrijeli 18. studenoga i odmah otpočeli s pokoljem i pljačkom. Tada su Zadrani zatražili pogodbu za predaju, jednaku onoj koju su odbili po savjetu dijela križara koji su htjeli razbiti križarsku vojsku i odvratiti je od nauma osvajanja Zadra.

Zadar je tako došao pod vlast mletačkog dužda, a Zadrani su bili prisiljeni napustiti svoj grad. Mlečani i križari, među kojima je bilo najviše Francuza, podijelili su gradsku imovinu i gradske četvrti, te se nastanili u gradskim kućama gdje su prezimili.

Zadar na srednjovjekovnom zemjovidu. Naziv Zara potječe od Mletaka (Venecije), a korišten je i pod vlasšću Italije 1920-1947.
(izvor: croatianhi story.net)

84-godišnji slijepac na čelu osvajača

Francuski vitezovi, pod vodstvom Bonifacija II od Montferrata, koji su pristupili 4. križarskom pohodu, potaknutom od strane pape Inocencija III sa svrhom spajanja istočne i zapadne kršćanske crkve (a ne kao prethodna tri rata radi preotimanja kršćanskih zemalja iz ruku "nevjernika"), obratili su se mletačkom duždu radi lađa za prijevoz preko Sredozemnog mora do konačnog odredišta – Sirije.

Dužd je oduševljeno prihvatio njihovu molbu jer mu se pružila izvanredna prilika da pomoću križara provede svoje planove – osnaži trgovački utjecaj na istočnom Sredozemlju, a posebice u Egiptu.

Tada dužd još ne pomišlja na osvajački rat protiv Bizanta i njegovo uništenje, čime će naposljetku 4. križarska vojna završiti, ne uspjevši u prvobitnoj nakani – da mirnim putem sjedini dvije crkve (pravoslavnu i katoličku). Naprotiv, osvajanjem Carigrada jaz između dvije kršćanske crkve postao je nepremostiva provalija.

Mletački dužd Henrik Dandolo, u to doba 84-godišnji starac, obvezao se križarima izgraditi i dati za pratnju dovoljno lađa za 4500 vitezova, isto toliko konja, dvostruko više konjušnika i 20 tisuća pješaka, kao i potrebnu im hranu.

Bitka za Zadar 1202. prema viđenju likovnog umjetnika.
(izvor: hi story.howstuffworks. com)

Za to su križari duždu trebali platiti 85 tisuća srebrnih maraka, no kada su se u proljeće 1202. godine križari okupili u Veneciji, uvidjeli su da neće moći sakupiti potreban novac za isplatu troškova prijevoza. Upravo tada došla je do izražaja Dandolova državnička sposobnost, ali i pokvarenost.

Nagovorio je Mlečane da s križarima potpišu novi ugovor po kojem će križarima oprostiti plaćanje dijela troškova sve dok potreban novac ne osiguraju – osvajanjem i potčinjavanjem Zadra mletačkoj vlasti. Dio križarske vojske ipak je takvu ponudu odbio i vratio se svojim kućama, a manji dio je samostalno nastavio put prema Palestini. Ipak, većina križara odlučila je tamo otići mletačkim lađama...

Zadar kao plijen pohlepnih Mlečana

Grad Zadar, po svjedočenju Villehardouina jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu "zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad", već je dugo bio trn u oku starog Dandola koji ga je s Mlečanima desetljećima bezuspješno pokušavao pokoriti (* 2). Da bi pridobio i križare za svoj naum, iako star i gotovo potpuno slijep, Dandolo se i sam prijavio za sudjelovanje u križarskom ratu.

Da je vjerska (papinska) zamisao o borbi protiv nevjernika postala predmetom puke trgovine Mlečana i križara, posvjedočio je slijed događanja nakon što su žrtvom križara postali Zadar, a potom i isto tako kršćanski Carigrad, čime je srušeno tisućljetno Bizantsko (Istočnorimsko) carstvo, ali i onemogućeno ponovno sjedinjenje zapadne i i istočne kršćanske crkve (do čijeg je raskola došlo 1054.).

Zadar na nacrtu iz 1571. koji je sačuvan u Vojnom arhivu u Karlsruheu u Njemačkoj.
(izvor: tz.zadar.hr)

Križari i Mlečani su se, naime, upleli u unutarbizantsku borbu za prijestolje i pod izgovorom pomoći netom svrgnutom caru Izaku II Angelu napali i opustošili glavni grad Bizanta nemilice pljačkajući i ubijajući njegove građane. Mlečani su takav rasplet iskoristili da se nametnu kao najjača pomorska i trgovačka sila na Istočnom sredozemlju.

No, prva žrtva na putu mletačkog uspona bio je Zadar, koji je Mlecima smetao kao takmac u gospodarskom prestižu na Jadranu. Nakon pada Zadra Venecija se željela brzo dokopati i vlasti i nad Dubrovnikom, što joj je već 1205. i uspjelo. (Dubrovnik je pod vlašću Venecije ostao sve do 1358., zadržavši pritom ipak određenu samostalnost (autonomiju).)

Početkom listopada 1202. mletačka mornarica s križarima isplovljava iz Venecije. Dužd Dandolo, čini se, odugovlači s plovidbom na jug kako bi pridobio, unatoč potpisanom ugovoru, neodlučne križare da – milom ili silom – prezime u Zadru. Za put brodovljem od Venecije do Zadra, uz zadražavanje u Puli, trebalo im je punih mjesec dana, trostruko duže nego li je bilo uobičajeno.

Križari su Zadar ugledali 11. studenoga te ostali zadivljeni snagom i ljepotom njegovih zidina i tornjeva koji su svjedočili o moći i bogatstvu Zadrana. Kada su križari, razbivši brodovljem lanac koji je priječio ulaz u luku, počeli opsadu grada, Zadrani su izvjesili na zidove – križeve.

Križari ulaze u osvojeni grad.
(izvor: ezadar.hr)

Zadarski kršćani trn u oku Vatikana

Ali splitski arhiđakon Toma zapisao je u "Salonitanskoj povijesti", u 24. poglavlju pod naslovom "O prvom zauzeću Zadra" da je, uz dakako težnju Mlečana da skrše gospodarsku i vojnu moć Zadrana, jedan od uzroka mletačkog i križarskog osvajanja Zadra bilo i – krivovjerje gradskog vodstva koje se odmetnulo od katoličke crkve.

A to "nevjerstvo" Zadrana katoličkoj crkvi i te kako je dobro došlo Dandolu u pridobivanju križara za osvajanje Zadra jer je dobar dio francuskih vitezova, uvjeren u kršćanstvo Zadrana, držao grijehom napasti braću kršćane. No Toma doslovce izvještava: "A što je najgore, prezreli su (Zadrani) kršćanstvo i zarazili se herezom; svi otmjeniji i bolji građani primali su i zaštićivali heretike.".

Toma iznosi ove tvrdnje o Zadranima zaštitnicima heretika po svoj prilici zato što ima na umu slučaj Mateja i Aristodija, sinova Zorobabelovih, koji su bili poznati patareni (bogumili u Italiji i gradovima uz jadransku obalu nazivani su patareni). U to vrijeme u Zadru je doista boravio došljak iz Apulije (pokrajine u jugoistočnoj Italiji) Zorobabel sa sinovima koji su bili istaknuti patareni i koji su herezu širili i u Splitu i imali dobre veze s Bosnom poznatom kao glavno uporište bogumila.

Nesumnjivo je Zadar 1202. godine onako stradao od križara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli križeve ne da uvjere križare da su kršćani već da nisu – bogumili koji ne poštuju križeve. Na žalost, ni to im nije pomoglo te su Mlečani uz pomoć križara ušli u grad počinivši pokolj nad dijelom pučana, a ostale protjeravši.

Prognani Zadrani nastanili su se u Ninu, ali i južno od grada, izgradivši Novi Zadar (današnji Biograd, koji je 1204. godine kada su se Zadrani vratili u Zadar ponio naziv Stari Zadar).

Drugom najvećom strahotom u Zadru smatra se bombardiranje grada iz zraka tijekom 2. svjetskog rata (snimka pokazuje napad od 29. studenoga 1943.).
(izvor: stormfront.org)

Inocent III poticao je rat protiv "nevjernika"

Ostaje otvorenim pitanje kakvu je ulogu u osvajanju Zadra imao sam papa Inocent III. Poznato je da je papa još 1200. godine, dakle usporedo sa sazivanjem 4. križarske vojne, pozvao i ugarsko-hrvatskog kralja Emerika da privede bosanskog bana Kulina natrag kršćanstvu, a ukoliko to ne uspije da protjera i njega i sve heretike u Bosni (koji su se nazivali krstjani!), a dobra im zaplijeni.

Drugim riječima, ratoborni papa, poticao je kralja Enerika na križarski rat protiv bosanskih "nevjernika". Papa Inocencije (Inocent) III naredio je 1200. godine progon Bogumila (Patarena), o čemu svjedoči njegovo pismo ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku. Slijedi odlomak iz toga pisma:

"Doznali smo da je nedavno časni naš brat splitski nadbiskup istjetrao iz gradova Splita i Trogira dosta Patarena. Plemeniti muž Kulin, ban bosanski, ne samo da je pružio sigurno sklonište njihovoj opačini nego i očiglednu zaštitu te ih je, izlažući njihovoj opačini svoju zemlju i sebe sama, častio kao katolike, dapače više od katolika, nazivajući ih izričito kršćanima.

Dakle, da takva bolest ne bi, ako joj se na početku ne stane na put, okužila susjedstvo i da ne bi, ne dao Bog, njezina ljaga prešla na kraljevstvo Ugarske, molimo, opominjemo i potičemo kraljevsku visost da se pripraviš silom i kako dolikuje kraljevskoj moći, kako bi toliku nepravdu nanesenu Kristu i kršćanima, osvetio; te da ti, ako ne bi rečeni ban prognao sve krivovjerce iz zemlje koja mu je podložna i oduzeo im sav imetak, prognaš tako njega kako one krivovjerce ne samo iz njegove zemlje nego i iz cijele ugarske kraljevine i da njihova dobra, gdje god bi u tvojoj zemlji bila, zaplijeniš; štoviše, tvoj obzir neka ne oprosti spomenutom banu, već izvrši protiv njega sudbenost državne vlasti, ako se ne bi dao inače vratiti na pravi put...".

Za vladavine bana Kulina u srednjoj Bosni bogumili su imali znatan utjecaj i u dalmatinskim gradovima poput Splita, Zadra, Trogira... Povijesna je činjenica da su u godinama koje su prethodile osvajanju Zadra patareni (bogumili ili krstjani) sustavno protjerivani iz Dalmacije.

Tijekom savezničkog bombardiranja Zadra 1943-1944. uništeno je gotovo 80 posto stambenih zgrada. Zadar je od svih hrvatskih gradova daleko najviše trpio udare iz zraka.
(izvor: stormfront.org)

Zadrani kao zaštitnici miroljubivih vegetarijanaca

Izgleda da su, osim u plemstvu i žiteljima Bosne, u Zadranima prognanici našli zaštitnike, što je na zaštitnike patarena navuklo bijes dijela katoličkog svećenstva. (Zanimljivo je da je Zadar, zaštitnik patarena, stradao od križara samo dvije godine nakon naredbe pape Inocenta III da se bogumili silom istjeraju iz Bosne koja je bogumilima postala druga domovina.)

O tome svjedoči spomenuti splitski arhiđakon Toma koji uopće ne osuđuje križarsku navalu i zauzeće Zadra, već dapače Zadrane drži krivcima za svoju sudbinu navodeći da su se u trgovini Jadranom osilili i uzoholili te da su na nagovor heretika odbacili katoličanstvo. Bit će da je takav stav splitskog svećenika posljedica i zavisti koju su Splićani uoči sloma Zadra osjećali prema svojim susjedima koji su se isticali bogatstvom kojim su se mogli mjeriti s mnogim većim gradovima, ali i prevladavajućeg nesnošljivog odnosa tadašnje katoličke crkve prema svima koji su vjerovali drugačije.

Između ostalog, arhiđakona Tomu i brojne druge katoličke svećenike sve do samog pape Inocenta III zadarski (i ostali) patareni smetali su ponajviše jer su – živjeli ćudorednije od mnogih kršćanskih redovnika i svećenstva. Paternske starješine su vlastitim primjerom svjedočili prvobitni kršćanski nauk milosrđa i nenasilja koji se ogledao i u nejedenju mesa, ribe, jaja i mliječnih proizvoda.

Tako su zacijelo živjeli i hranili se i braća Matej i Aristodej koji su u tome bili uzor brojnim građanima u Dalmaciji. Pod prijetnjom progonstva, mučenja i lišavanja života, međutim, većina građana hrvatskih jadranskih gradova je ipak okrenula leđa patarenima pristajući opet uz katoličanstvo. (Do otvorenog vjerskog rata među samim građanima izgleda da nije došlo niti u gradovima na Jadranu niti kasnije u Bosni).

Zadarski poluotok sa starogradskom jezgrom.
(izvor: forumzaprostor.net)

Spas od papinskog progona našli u Bosni

Po svemu sudeći je, unatoč javnim proglasima za nenapadanje kršćanske braće, papa Inocent III bio i izravno umiješan u osvajanje Zadra.

Papina uloga je u najmanju ruku bila licemjerna. Opat Vaux je u papino ime zabranio napad na Zadar kao kršćanski grad, ali je vrlo dvojbena iskrenost takvog papinskog nastojanja. Naime, po osvajanju Zadra papa se oglušio na molbe ugarsko-hrvatskog kralja Emerika da se zauzme kod križara da vrate Zadar Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu.

Sve što je papa Inocent III poduzeo bilo je izopćavanje (ekskomuniciranje) Mlečana i križara koji su sudjelovali u osvajanju Zadra. Papa nije išao dalje od toga proglasa jer je trebao križare za nove ratne pohode, a kralju Emeriku ionako je zamjerao što se nije odlučno obračunao s "hereticima" u Dalmaciji (pa tako i u Zadru) i susjednoj Bosni.

No, javnom "osudom" osvajanja Zadra papa se koristio u nastojanjima da povrati ugled kršćanske crkve na području dalmatinske Hrvatske i Bosne. Vrlo brzo će, međutim, utjecaj katoličke crkve početi nametati silom, pokrenuvši već 1203. godine oružanu silu protiv bosanskih "heretika".

Očistivši "krivovjerce" u gradovima uz obalu, mogao je nesmetano nastaviti progon patarena i u zaleđu. To mu, međutim, u Bosni neće poći za rukom jer su tamošnji bogunili imali zaštitu samog bana Kulina.

Povijesno središte Zadra sa starohrvatskom crkvom Sveti Donat.
(foto: Goran Majetić)

(* 1) Zanimljivo je, međutim, da je Zadarska nadbiskupija i danas u izravnoj nadležnosti (ingerenciji) Vatikana, kao jedina u Hrvatskoj.

(* 2) Prvi puta Mlečani su napali i zauzeli Zadar 1000. godine, dok je još bio u sastavu Bizantskog carstva (do 1069.), ali ga nisu uspjeli dulje zadržati pod svojom vlašću. U vlasti Mlečana Zadar se opet našao od 1116. do 1181., kada se vraća u okrilje Ugarsko-hrvatskog kraljevstva do osvajanja 1202. Zadar je, uz mnoštvo pobuna građana protiv mletačke vlati (unatoč određenim povlasticama), opet došao pod vlast Ugarsko-hrvatskog kraljevstva tek 1242-1247., da bi potom opet bio pod Venecijom sve do 1358., kada je mirom potpisanim upravo u Zadru opet pripao Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Ali ne zadugo, jer je već 1409. tadašnji ugarsko-hrvatski kralj prodao Zadar, ali i čitavu Dalmaciju, Veneciji za "šaku dukata". Zadar će ostati u mletačkim rukama sve do sloma Venecije 1797.