Spasimo Bosiljevo!

Nedjelja. Siječanj 2002. godine. Oko 10 sati budi me telefon. Vili me nagovara da se maknemo iz Karlovca. Nakon kraćeg psovanja i nekoliko uobičajenih uvreda zbog buđenja u rano jutro dogovor je pao: cilj puta - Bosiljevo.

Zovemo Lapića, Nevena i Fukija. Dogovoren je polazak u 12:30 sati. Po dobrom starom običaju krenuli smo oko 15 sati. Pred Duga Resom skupljamo zadnju "bijedu i sirotinju" iz džepova za benzin, jer na Yugo Floridi rezerva vječno svijetli. Nakon stajanja na pumpi konačno krećemo. Ovo je bio uvod. Sad idemo ozbiljno.

Bosiljevo - mjesto u Pokuplju (slobodnije shvaćeno), Županija Karlovačka, od mjesta Bosanci na Lujzijanskoj cesti Karlovac - Rijeka, udaljeno oko 5 kilometara.

Dvorac na Karolini u podnožju Rezine

Već nakon samog skretanja vide se s ceste cijelim putem dva brda: Družac i Prives, a između njih samostojni brežuljci: Gradišće - sa starom crkvom Sv. Marije i brdo Rezina, na čije se podnožje obraslo šumom i šikarom naslanjaju zidine starog bosiljevačkog grada.

Stari grad se spominje vrlo rano - već u 13. stoljeću, a njegov položaj se teško vidi - naime, sazidan je na živoj stijeni iznad male kotline, a sve je danas obraslo gustom šumom.

Nekada je po toj kotlini išla cesta od Slovenije do toplica u Lešću, a danas je to sve obraslo visokom travom te se vide se samo ostaci rubnog kamenja i izvor tik uz cestu. Nedaleko od dvorca s gornje strane vijuga stara cesta - ostatak stare Karoline. S nje je i danas pristup starom gradu.

Od vlasnika Frankopana do Nugenta

Prvi vlasnici grada bili su knezovi Krčki, koji su ga dobili od kralja Bele III. Frankopani su mu vlasnici od 1461. godine, a tu se i rodio Fran Krsto Frankopan. Nakon sloma urote Zrinsko-Frankopanske, grad prelazi u ruke grofa Erdodija, a ženidbom ga poslije stječu Auerspergi.

Godine 1820. Grad kupuje grof Laval Nugent koji ga obanvlja, a zadnji vlasnici su riječki veletrgovci Kazulići, koji ga obnavljaju u duhu romantike, i kojima je grad oduzet nakon 2. svjetskog rata, oko 1950.

Nad ulazom u grad sazidno je krunište, sa dvije male stražarnice - djelo Nugenta. Kada se uđe u prostrano dvorište, na desno u uglu grada je mala kapela sv. Ane, sa kulom koja je izgubila krov i dobila terasu.

Gdje su nestali kameni pijetlovi - zmajevi?

Na samom uglu terase nalazi se zmaj od cinka - pijetao sa zmajevim tijelom koji je u jednoj ruci držao žezlo, a u drugoj Nugentov grb - djelo poznatog austrijskog kipara Antona Dominika von Fernkerna, po narudžbi Nugenta. Drugi takav zmaj nalazio se u dvorištu na lijevo, ali danas na tom mjestu stoje samo ostaci.

Na lijevo od ulaza, do kojeg stoji okrugla kula, je ulazno stubište. Na jugozapadnom uglu grada je omanja okrugla kula, sa stubištem i stropom koje je stolarsko remek djelo, s potpisom "grof Artur Nugent", a to je bio mlađi sin Lavala Nugenta koji je umro u Bosiljevu, bez djece, 1897. godine.

Drevne kule na stijeni iznad doline

Strop kule je izrađen kao kompas, ima označene strane svijeta. Glavni dio dvorca je jaka braničkula s 3 kuta, sa starim pravim kruništem i ostacima puškarnica. Na krunište je postavljen krov, vjerojatno djelo novijeg vremena. Ova četvrtasta kula ujedno je i najstariji dio grada.

Do nje stoji građevina, na čijem se prvom katu nalazi velika dvorana, a na jednoj gredi dvorane urezana je i godina 1646. Između ove građevine i kapele bio je dio dvorca kojeg već dulje vremena nema: danas tu stoji samo zid, i tu se stijena strmo ruši u kotlinu. Ispod toga zida vodi staza s ogradom u dolinu,a tu je i u kamenu isklesan Nugentov grb.

Restauracije starog grada (ni)su uspjele

Treba reći da današnji izgled grada, koji je pretvoren u dvorac, nema ništa zajedničko sa starim zdanjem. Svugdje su izgrađena brojna kruništa, tornjići, dovratnici, a velik dio grada je i ožbukan, pa ne ostavlja dojam srednjovjekovne starine.

Nakon toliko vlasnika koji su izvršili brojne povijesno neistinite preinake i takozvane restauracije na dvorcu, nastalo je tu nešto što tek djelomično ima veze sa starim gradom, pa je i takav došao do nas.

Više od tri desetljeća propadanja baštine

Nakon 1950- ih bio je hotel, zatim starački dom, da bi 1970-ih postao napušten, i takav trune već 30-ak godina. Ako ne želimo imati još jedan spomenik kulture u potpunom rasulu mogao bih samo još pripomenuti - SPASIMO BOSILJEVO!!!

Ekipa koja je s autorom ovog napisa posjetila dvorac i pomogla mu u pripremi reportaže: Vilim Vuljanić, Damir Trputec - Fuki, Neven Mihajlović i Mario Lapić.

* Izvorne fotografije sudionika izleta nisu se iz tehničkih razloga mogle iskoristiti za objavu, te su zamijenjenje priloženim snimkama.